Na proljeće 2020. pandemija koronavirusa postala je stvarnost i nismo je mogli tretirati kao „tamo neki virus koji se događa nekom drugom negdje daleko“. Ukratko – novonastali Uvjeti natjerali su nas da preispitamo sve što smo znali do tada, a mislili smo da znamo Puno. Ja sam u tom trenu iza sebe imao dvadesetak godina rada u ugostiteljstvu, a Josip je kao apsolutni genijalac umio rastaviti, restaurirati najzahtjevnije oldtimere i pretvoriti ih u

nešto fenomenalno novo. Radio sam kao ambasador za najpoznatije destilate na svijetu, miksao koktele na gotovo svakom kontinentu (osim Antarktici:), stalno smišljao neke nove načine posluživanja, savjetovao barove u jakim hotelskim lancima i onda nas je život nekako natjerao na povratak tvorničkim postavkama i postavljanje pitanja – što mi želimo? Josip je došao na ideju da od tanka cisterne napravimo vlastiti smoker. To nije bio neki običan višeetažni smoker koji možete kupiti bilo gdje. Ideja je bila napraviti pravi custom made smoker koji će po „low & slow“ sistemu za sporu termičku obradu lagano na niskim temperaturama i dimu obraditi meso i povrće. Tako je nastao naš smoker, od milja zvanog Čade po volu kojeg su imali naša majka i ujak. Potpuno smo se zaljubili u teksaški stil dimljenja namirnica na drvu, ali imperativ je bio da ga ukrotimo u naše uvijete, kulturu i namirnice. Imamo vlastitu arhivu drva za koju brine naš otac zvani Điđi, a za meso i posebne mesne cutove je zaslužna naša majka Dragica kojaje desetljećima radila kao mesarica na tržnici Dolac. I tu počinje prava food truck revolucija.

Odgovorili smo si na ono pitanje s početka priče i odgovor je bio jednoglasan – želimo ljudima koji vole dobru hranu, žive za trenutak sa svojim bližnjima omogućiti zanimljive koktele i slasnu hranu koje će se prisjećati danima. Ipak, hrana i piće, malo vrijedi bez onih nevidljivih faktora – atmosfere i osjećaja – da vam je baš tada bilo za pamćenje.

Zato danas u svojoj floti imamo desetak oldtimer vozila i smoker zbog kojih možemo doći na najnepristupačnije terene bez struje i vode i pružiti nezaboravan teambuilding, vjenčanje ili druženje iz gušta s vama dragim ljudima. Osim toga imamo i „Forest“ vlastitu bajkovitu lokaciju nedaleko Zagreba okruženu hrastovom šumom i izvorom pitke vode koja je kao stvorena za stvaranje novih uspomena. P

  • Mi smo Marin i Josip, braća po krvi i partneri po svemu ostalom i u svemu ostalom. Što smo sve prošli skupa svih ovih godina teško je nabrojati, pa ni nećemo pokušavati ali ćemo vam pokušati približiti priču naše obitelji i nastanka Foodtruck (r)evolucije.

    Za nas Vw T kombi nikada nije samo prijevozno sredstvo, već ravnopravni član naše obitelji preko 40 godina. I dok su se generacije su mijenjale, odrastale, odlazile..Volkswagen je uvijek bio neizostavan asortiman našeg dvorišta. Skoro da se ne možemo sjetiti nekog druženja bez njegovog prisustva, od obiteljskih izleta koji su nalikovali na mali maturalac (a nije nas bilo malo) preko spontanih tuluma ..sve je to velikodušno odvozio naš prvi VW kojeg je dopeljao ujo Nikola (iz Njemačke naravno). Koristili smo ga za vjenčanja, krstitke, useljenja..ma zapravo skitao se skoro svaki sunčani vikend. Priča se da je često mirisao i po hmelju, a danas znamo kako je 'krivac' bio putujući lokalni bend našeg drugog uje Tomice znanog i kao Delboy sa Žumberka. U tribute tim nekim starim stvarnim vremenima i jedinstvenim uspomenama koje želimo ponovno (o)živjeti, pokrenuli smo Nekić trucks  kako bi radost proslave dovezli i u vaše ‘dvorište’. I baš zato što smo svjesni kako naše pionirske ideje ponekad djeluju nestvarno i neizvedivo, ne možemo biti ponosniji što nas vjera, odvažnost i hrabrost (da ne kažemo ludost) prate i na ovom uzbudljivom životnom putovanju.

  • Naša je mama po zanimanju mesar, tako je to kada si s Žumberka, ili si mesar ili lovac..ili uzgajaš pastrve kao naš ujo Tomica. Tih davnih 70 –tih mama je po završetku školovanja zanat brusila u  prodavaonici Zagrepčanke na Cvjetnom trgu (koji je tada zaista bio pun cvijeća). No nije to bio 'običan' dućan, već delikatesna oaza čije su police obitavale lokalnim proizvodima. Pršut se rezao ručno u nebrojivim količinama (zato mama danas ima snažnije ruke od svojih muških potomaka) i slagao kao sendvič, a svakodnevno su se nudili  pohani žablji kraci i varijacije na temu. Naša prva dama gđa. majka i danas kontrolira kvalitetu nabave i daje neprocjenjive savjete kako napraviti ili  'bomba' sendvič ili pak ukusnije jelo (načuli smo da s potonjima ponekad savjetuje i naše ljepše polovice.) 

  • GIGI je nadimak našeg tate Najveći dio svog radnog vijeka proveo je u restoranu Savski Mlin na Kajzerici. To vam je bilo ono vrijeme kad se u nabavu išlo s cekerom pa bi kuharici donijeli živu perad , a do podneva imali juhu na stolu. Iako je kao mladi ugostitelj puno tog naučio, ono u čemu je najbolji je pametovanje.  Šalu na stranu , tata je taj koji nas savjetuje kako i na koji način udovoljiti gostu bez žrtvovanja tradicije, kako kreirati jelo i koja namirnica je za koju svrhu i u koje vrijeme. Zadnjih 15 godina posvetio je život uzgoju hrane i očuvanju znanja o starim životinjskim pasminama. Pa iako je rođeni Dalmoš s kršnog Velebita, na obronce Bilogore, u voljeni Pavlovac, nije stigao 'vlakom bez voznog reda'.  Doputovao je naravno VW-om. Osim što ga često recitira, tata Ivo zapravo i živi kao Antun Tun, a i u njega je isto malo neobičan um. Kreator je Wood waulta (trezor drva) na kojem se odvija skupljanje različitih vrste drveta, skladištenje i prosušivanje te se na taj način dimi meso u našoj režiji. Zajednički cilj nam je da u sljedećih nekoliko godina na TRUCKOVIMA prodajemo sve što uzgajamo na našoj farmi.